Istina je u našim očima !







22.07.2017.

Trag od mene ...

Uvijek sam mrzila taj dio sebe, upravo ovaj što voli da piše.
Mrzila sam jer me pokreće tuga i ona je jedina koja mi daje inspiraciju da prospem svoju dušu u javnost. Nije meni to problem, jer uvijek plačem dok pišem, pa istovremeno sve to istresam kroz suze dok prsti sami lete po tastaturi. Ja sam znala da volim, znala sam da patim i predugo je trajalo za jednu mladost. Pa shvatim da mrzim, da mrzim ove tekstove, mrzim svoj blog i sve što me veže za njega. Prezirem svako napisano slovo jer mi je svaki put kap iz oka natjeralo.
Ni oči mi više ne sijaju, ne smijem se više, sad je samo prokletstvo u meni koje me moli da pokušam ponovo voljeti. Kako da ruža bez života vrati ponovo svoju boju. Koliko god je Sunce obasjavalo, koliko god vode popila, ona je na istom mjestu sa istim korijenom.
-A da korijen iščupaš ?
To je njezina mašta koju je imala, dok je očekivala prve zrake Sunca da je objasjaju, to je njezina duša koja je sanjala ljubav, to je jedino što ima sad.
Otkineš li joj korijen, svakako nema više ništa izgubiti.
Pusti je, samo je pusti ...
Ne diraj joj mir, pusti da joj duša počiva zajedno sa njenom maštom, pusti je da umre tako.
Ako te nekad bude interesovalo šta se desilo sa njom, priđi, pomiriši i pomiluj je, da osjetiš i vidiš kako se umire od ljubavi.
Ta rana nikad ne zaraste, kao ni ruža kad uvene ...

25.09.2016.

Poruka u boci

Čujem tvoj glas noću, kada vjetar pokušava prodrijeti kroz prozore. Čujem te, zoveš me da ti pružim ruku, da se utopim u tvoj zagrljaj vječno, dok valovi nose nebeske stihije. Ne mogu da doprem do tvog glasa, do mjesta gdje si se posljednji put nasmijao glasno i gdje si ostavio svoj zadnji dah nebu. Ne želim da se sjetim ikad više tog plavetnila, tih nakupljenih Božijih suza.Ljubomorna sam na svaki dodir okeana koji te sad ima samo za sebe, ljubomorna sam na Sunce koje je zadnje dodirnulo tvoje lice toplinom.

Skupljam snagu, da opet prođem po tragovima naših koraka na pijesku, skupljam snagu da izdržim kada stanem na isto mjesto gdje si mi kosu umrljao u pijesak i time me natjerao da budem sa tobom u tom prokletom plavetnilu. Otišao si, plivao si, sve dalje i dalje. Gledala sam za tobom i to je bio prvi put da sam vidjela na očima čovjeka kojeg volim, da ga gubim i da ga nikad više neću moći vratiti.

Sjedim i dalje na već ohlađenom pijesku, noć je davno pala. Mjesec mi obasjava list papira, zadnju nadu koja se utapa u mojim suzama.

Pišem ti najtežim pokretima ikad, a te pakosnice ne prestaju liti sa mog lica. Šta napisati čovjeku kojeg voliš više od svijeta, šta napisati a ne proklinjati sve oko sebe što vidiš.

„ Molim te, dođi mi u san samo da ti lice pomilujem. Volim te zauvijek!“

Presavijam mokar papir od unutrašnjeg okeana boli. Poljubim prste i naslonim ih na flašu. Želim da taj poljubac bude vodilja do tebe. Čujem zadnji pljusak flaše u nemirnim valovima. Brišem zadnju suzu i sklapam oči, tu na istom mjestu gdje smo zadnje korake napravili zajedno. Čekaću te vječno, u svakom snu i mrziću te jake talase, koji su te odveli daleko od nas samih ...

25.09.2016.

Istina

Istina je krhka kao noć.
Znate, ono noćno prokletstvo gdje se otvaraju sve uspomene u glavi. Istinu nekad i teško izgovaramo ili je zanemarujemo namjerno, da nas ne bi vratila u taj isti "noćni" pakao.
Preispitamo li se ikad, koje su to istine bolne a koje ne ?!
Preispitamo li se ikad da li da kažemo surovu istinu ili da je ipak prešutimo, misleći na sudbinu odnosa sa nekom osobom.

Nemojte je prešutjeti.
Nemojte prešutjeti niti jedan dio koji vam tišti dušu, jer će vas njen jecaj odati. A jecaji su bolniji vremenom.
Uništavaju duševni mir, izjedaju kožu i napadaju na pogled.
Sjetite se šta su oči, sjetite se šta naše oči predstavljaju. Zar želite nemir u njima ? Zar želite da uskratite sebi trenutak olakšanja, zar želite da izaberete šutnju dok vam duša plače.

Imaj hrabrosti, imaj nadu, imaj strpljenja jer najbolje uvijek dolazi po svoje. A duša će vas nagraditi mirom.
Onim unutrašnjim mirom, bez teških uzdaha i bez otežanog govora. Smiluj se prvo nad samim sobom, pa onda drugima.
Dozvoli usnama da kažu za čim žude, dozvoli srcu da svira najljepše melodije a ti, ti ćeš biti sretan jer ti u očima presijava svemir i nježnost.

Ne zaboravi, istina je u našim očima.

30.04.2016.

Treptaj mojih snova ..

Sanjarenje nije sanjanje. Sanjariti možeš uz nekog, nekog. Sanjariti momente koji će te prožimati sebi i odvući te daleko. Tamo gdje je odavno vrijeme stalo, tamo gdje osjetiš njegov dah na svom vratu uz tihe šapate nježnosti, gdje ti beskrajno miluje kosu i govori kako će sve biti uredu.
Ljubiš mi svako sjećanje, svaku suzu i svaki treptaj u noći kada te zamislim, kada ti crte lica pokušavam zapamtiti, a onda svoju grimasu napraviš .. Zagledam se i pitam se, jesi li to ti .. Shvatam ..
Pa odavno te poznajem, vidjela sam to lice već negdje, vidjela sam boju tih očiju, boju duše ..

Sanjanje, da.. Bio si tu, bio si u mojim snovima, bio si u svakom mom strahu. U svakoj noćnoj mori, koja me proganjala, tražeći od mene da joj se prepustim i da mi ostavi svaki trag straha pod kostima. Osjećam te u svojim nemirima, svakim pogledom u te oči. Bojim se, jer ti ne vjerujem.

- Zašto mi ne vjeruješ ?

Ne mogu ti vjerovati u snovima, ne mogu ni na javi. Znam, glupo je. Ali ima jedno lice kojem vjerujem, u koje se uzdam, sa kojim se mogu smijati i koje bih, imam osjećaj, mogla gledati danonoćno, samo jer je u mojim očima to lice vrijedno toga. A da li je ?!
Da li je vrijedan svake moje žudnje, moje ljubavi, moje neizrečene želje kad god pogledam u trag od aviona među oblacima, da li je vrijedno onog presijecanja prstiju.
Bojim se onoga, kada ti pogledam u oči, a duša mi tvoja vrišti iz njih i glasno mi govori da bježim, da se maknem, da te nemam i da nisi taj, kojeg volim ..

Ne znam, ja sam ipak sanjar pa ću vjerovati toj pozitivnoj strani onog dijela, kada zatvorim oči i samo te slušam. Snovi ponekad i lažu, neću im vjerovati ..

Vjerujem tebi !

06.03.2016.

Tvoji prsti, moja kosa. Samim time si želja !

29.12.2015.

Imam tihi uzdah, svaki put kad te poželim ..

Prođeš kao dim cigarete, kad gledam tuđi izdisaj punih pluća. Prođeš kao vjetar, kroz već rasuto lišće koje je i onako izgubilo svoje stablo, svoj dom. Prođeš kao žarka bol, kao kad se opeku stopala na već žarnom pijesku pored okeana. Prođeš i opet dođeš kao duga poslije jake ljetne kiše. Nado mog života, zašto ne ostaneš i usadiš mi trunku sebe, da vidim itekako proširene vidike budućnosti jedne mladosti.

Ostani, nado ..
Ostani, ne idi sad, baš sad kad te vidim u tuđim očima, kad nisi samo prisutna onda kada zatvorim oči i zadubim se u boje, koje mi hladan jastuk jutarnji pruža, a Sunce ga itekako obasja..

Samo mi objasni, zašto je hladan, zašto kad te vidim u najtoplijim snovima, zašto kad mi u snovima prizivaš sitnu bol, koja se slije niz obraz i ode ... Baš kao i ti.

Probudi me, da je zaustavim, da je svojom rukom nježno obrišem i da se sjetim sna koji mi iznova i iznova uništavaš. Dopusti mi da ne sanjam taj san, gdje te vidim da dolaziš, istom brzinom i odeš..
Sačekaj me, nado, sačekaj me bar ovaj put i pusti da ti vjerujem, jer ne mogu više ovako, ne mogu nado ..

Još vjerujem u tebe, jebi ga.

30.09.2015.

Poslušaj svaku kap ...

I ova kap što udara u moj prozor nosi nečiju tužnu sudbinu, želeći da je podijeli sa mnom, da mi pljusne lice svojom tugom i da razmislim o njoj.
Koliko puta smo svi samo poželjeli, da na nas tako padaju, kap po kap, da se prepustimo toj stihiji koja opušta. Koliko puta smo poželjeli pokisnuti, onako, samo da tiho padaju niz našu kosu, noseći svaki nemir iz nas, a svjesni nismo da je to ustvari nečija tuga, koja nas prekriva iznova i iznova ...

Kao što kiša ostavlja na nama trag, kao što kiša svojim nemirima budi u nama mir, radiš li ti to čovječe ?
Zapitaj se, koliko ustvari želiš da nečiju tugu pretvoriš u radost, koliko nečijih suza, želiš da makneš sa lica i da stvoriš osmijeh.

I kapi kiše žele da ih neko sasluša, da ih neko prisloni na svoje lice i sve dok kisne da se smije, da im i tu tugu pretvori u radost. Njihova tuga nas usrećuje, ali i njih smiruje. Budimo dobri prema životu, i ne sklanjajte se od tuđe tuge, prigrlite je, jer je to ono jedino što izmami iskren osmijeh i vama i njima ..



 

01.07.2015.

Dama u izgubljenom špilu


Nazovimo je izgubljenim špilom, tačnije damom u izgubljenom špilu. Kažu ostavila je trag na kralju i otišla, otišla putem vjetra, negdje, nekim pravcima..
Negdje, nekom da istrese dodatni bol koji osjeća.
Negdje daleko od pravog kralja, daleko od čovjeka u čijim je očima, daleko najljepšim sjajem presijavala njena kruna.
Krunu nazovimo srećom.
Sreća presijava samo jednom, samo jednom i istinski. Svaka ostala je da napakosti toj staroj, al' znala je da to nije moguće.

Mnoga lica je susretala, ali nije mogla pronaći njegovo, nije se mogla snaći u svijetu punom lažnih krunisanja, ne,  nije mogla ..
Nije mogla ni slušati srce, jer znate, gledaćemo na nju, kao na damu iz špila. Vodilo bi je na još 3 karte, a ona to nije mogla, nije se mogla snaći, među papirnim likovima, punim ničega ...

Odlučila je, da pokuša, da se izbavi iz tog svijeta, punih praznih ljudi, praznih kraljeva sa praznim dušama..

U polasku, sjetila se svog kralja, jedinog u čijim se očima, bistrim kao pogled na ogledalo mogla ogledati i vidjeti NEŠTO. Vidjela je pravo srce koje se spaja sa njom. Znala je da su različitih boja, tj. različitih naravi, ali znala je da on može jedini da uzme sreću i stavi je u njezinu kosu uz najnježniji poljubac ..
Gubila se.
Gubila se u tim mislima i sjećanjima na njega.
Zaboravila je da je krenula drugim putem, zaboravila je da mu je okrenula leđa.

Udahnula je i osjetila miris divnih bijelih ruža.
Pomilovala je svaku travku posebno i pustila suzu za kraj na mjestu, gdje njen pravi kralj počiva ....

02.09.2014.

Pusti nevolju, nek' ide svojim putem ...

Čovječe, ne tuguj teškim uzdasima. Gladne suze, željne tvojih obraza i usana očekuju, da se još gore osjećaš, jer uživaju da se dozivaju u svojim nevoljama i smiju se tebi jer si ih tek' tako pustio pred svijet slobodne .. Znaš, zastaće onda na nečijem oku drugom i opet na nekom drugom, do besvijesti.
Tuga se najlakše širi čovječe, ne dozvoli oblacima Sunce da ti prikriju. Sve ono što želiš da vidiš tvoj mozak nek' stvara, a sve što ne želiš, na to gledaj kao na babaroge kad' si bio mali .. Dolazile su u tvojim mislima, niti vidio, niti dodirnuo.
Odagnaj dragi čovječe svaku svoju nevolju, jer ko bi mogao umjesto tebe, da razmišlja čistim zvukom tišine ..

Taj zvuk najbolje remeti svako zlo, učini da bude jače i ne brini ..

31.07.2014.

Zar znam ? Zar znaš ?!!

Kako to da se uspije lomiti ovo srce iznova i iznova. Kako to da osjećam tupe nadražaje sjećanja, kad' god mi se tvoj lik privali u očima, u glavi, u mašti, u svemu što me nekad činilo sretnom ..
Vrijeme djeluje na ljude, znaš li to, djeluje na onaj tvoj miris koji izblijedi danima i danima kada te ne vidim, kada ni ne pomislim na tebe, a onda ... Onda te pronađem u onim starim momentima, u snovima ..
I snove sam prestala da pratim, da ih slušam jer nema niko da ti dokaže suprotno, da jezik sam sebi pregrizeš kada želiš da me izbaciš iz svojih rečenica. Kada udahneš duboko, da bi moje ime izgovorio a u tom momentu ti prolazi jeza, bol, razočarenje i ono što nazivaš nesudbinskim ..
Ko će znati Bogu kako određuje, ja više nisam ta, prošla je puna šaka vremena, bar za mene ..
Jer nikad nisam voljela vrijeme, da mi bude ograda i prekretnica da bih nešto ostavila..
Ali eto tu si i tu se nalaziš, gledaj me i dalje kad' me sretneš, gledaću te, kao i kad smo se prvi put vidjeli ..

Valjda sve ono u šta su "pravi" ljudi vjerovali da ne može pući, obistinilo se al' suprotno, naravno ...
Pokidani su ti konci, pokidali smo ih mi zauvijek.
Možda nekad, možda kad' prijatelji budu htjeli istinski da te vide sretnog, ne zaboravi, sve dok' si nasmijan pitaće za razlog tvoje sreće, da znaju kako bi dalje ..

Uostalom, možda nekad ja drugačija budem u svemu ovome, al' u meni ostaje jedina i prava vodilja kroz život a to je ljubav... Možda ti i nisi prava ruka za ovu ljubav, ko zna ..

Obostranost je čudo ..

04.07.2014.

Nikako drugačije

Mi koji pišemo i vi koje volimo, prosto je nemoguće da nestanete. Vrtite se na svakom našem papiru, u svakoj inspiraciji života i satkanim nitima tuge i sreće, koje olovka pronalazi sa papirom ..
Svako platno mora iskusiti tijelo, kojem će savršeno pristajati, kao papir olovci .. Divno je pisati sjećanja, radujte se, jer ste baš vi u njima ...

03.07.2014.

Dalje od horizonta ...

Zauvijek želim s tobom pisati naša imena u pijesku, zamrljati te pa bućnuti u ogromno plavetnilo.
Ljubomorna sam na taj sunčev odsjaj, koji ti se preliva na licu, dotiče i onaj slatki kapak, koji ljubim svaki put kad' zatvoriš oči ..
Pitam se, dotiče li tu dušu, čistiju od ovog neba, što je iznad nas ..Dotiče li njedra, koja milujem a ti se onako podmuklo nasmiješ i uzmeš mi ruku .. Ljubiš je i gledaš me u oči ...
- Volim te mila ..
 "ehhh .."

-Čekaj, imaš nešto na kosi !
a ja onako prepadnuta, ukočena čekajući da skineš šta god da je..
"pa hajdeeeee jesil' sklonio"
 - Nemaš budalice razloga za strah, to su moje ruke koje ćeš osjećati čitavog života u svojoj kosi. Svaku zoru uz tihi beskraj našeg vremena, svaki zalazak Sunca koji ćeš mrziti, jer te probudio, a roletne koje će namjerno otvarati naš mali sin, samo da bi se zavukao između nas i dočekao prvi tvoj poljubac za dobro jutro ...

"Zar zaista sve to želiš sa mnom, zar nam može život toliko predivnih trenutaka pružiti"..

- Imaj želju mila, a u meni ona gori sve jače i jače, svaki put kad' te vidim !

"Dođi, samo me zagrli, a neka plavetnilo ljubi svoje valove i Sunce pati za tvojim licem.."




26.06.2014.

u sjenama, negdje ...

Zna uspomena zaboljeti, više nego ijedna riječ. Zna mi te prizvati svaki kutak našeg vremena, pa opet odbaciti. Znaju mi te vratiti bure predivnog vremena i ponovo otjerati oluje razočarenja.

Vrtiš se valjda u mojoj glavi, bez prestanka i bez imalo stida si tu. Ne odlaziš iz nje, kao što su tvoji koraci daleko od mene ...

Ponesi ovaj kofer, pun sebe, odnesi ga daleko, jer mi je ponestalo snage, da i svoj i tvoj teret vučem po sjećanjima ...

Težak je, pazi.

27.05.2014.

Rijekom života, tuđim sjenama i lošim ogledalima ljudi ...

Dovoljno dalek odsjaj Sunca da pogodi i onu najmračniju stranu naše rijeke.Tiho li protiče svaka dubina spokoja, kroz valove naše mladosti. Sanjaš li još o nama, sanjaš li o spoju sudbine, kao što se spajaju Sunce i topli val, koji nosi trunje života i smrti ..

Borba je to zar ne, kada vidiš i onu malu travčicu u dubinama ove podmukle rijeke, kako želi da dopre van, da izađe iz vodenog kaveza i da je bar jednom pomiluje ljetna bura..
Odsjaju mog života, gledam te već par trenutaka, da sam pomislila čak i o tvojoj smrti .. Šta bi tek' onda bilo, da čovjeka ne prati njegova sjena, da kada poželi stati pred ogledalo a u njemu nema ništa ...
nema željenog lica, ne vidi već izgrađenu osobu, već samo jednu pojavu, koja je tu ispred njega i čarobnim sjenilom boji njegovu ličnost ...

Eh kad' bi svi bili u bojama, kad' bih ja bila ...
A do tada odsjaju moj, gledaću i dalje crno-bijelu sliku kad' stanem ispred tebe i pitaću se :"GDJE SU MOJE BOJE NESTALE ?!"

25.05.2014.

......

Kažu, treba se boriti za ljubav, al' zapitaju li se oni nekad, jel' se ta ljubav borila za nas?!
Zašto svi spominjemo sudbinu bilo da nam loše ili dobro krene, al' pretežno je psujemo ..
Čemu onda sjećanja i ovo naglo kidanje iz duše i iz glave svakog tvog lika, svakog tvog osmijeha i ono iritantno grljenje kad' pogriješiš ... Zašto mi to stalno prolazi kroz glavu, kad' čujem bilo koju pjesmu, kada vidim nekog ko liči na tebe, a znam da nisi ti i znam da nikad više nećeš biti to ti.
Zašto su govorili, da se treba boriti, Postavljaću to pitanje sebi bezbroj puta, očekivajući neki odgovor.
Znaš, jebena je stvar SJEĆANJE ... Krenuvši od ...

.. Našeg prvog pogleda, dodira i ono tvoje iskakanje smotano iz stolice kad' sam te zovnula ..
Prišao si i riječi nisi izustio a tvoje usne su se našle na mom obrazu, tako blizuuuu, tako preblizu da sam već tog momenta znala da ćeš biti moje biće i da ću ja biti kako si znao reći :
Zakletvoo moja !
I onda ja još pogubljenija tražim da dođeš u kafić u kojem sam ja, jednostavno da budeš tu ..
Potrudiću se ...
I tek' mi tad puštaš ruku ...

Tražiš me pogledom i konačno sam te dočekala, gledaš me, gledam te ... Neštoo se dešava u meni, nešto se lomi na komade, ma nek' ode sve u đavola al' ja te gledam ...
Ponovo me ljubiš u obraz, ja se smijem, budalo što me opet ljubiš ... A ti se sav izgubio, ni sam ne znaš razloge
Ne znam ni ja, izvini ...

Taj susret, ujedno i susret dvoje slabih ljudi pamtiću još dugo dugo ...
A onda slijedi 10 mjeseci zajedno, slijede uspomene,

ono tvoje bježanje s posla samo da dođeš i vidiš kako sam, jesu li me puno uvrijedile tvoje riječi, a ja onako ljuta i ponosna što te imam ...
Slijede suze u tvom oku, kad' sam rekla da ne možemo biti zajedno, pa ko malo dijete mi se umiljavaš u krilu ...
Tvoj poziv i ona očajna potraga, gdje sam, a nismo zajedno ....
Hehh .. zatim kroz helijum :Merima ljubavi moja, volim te najviše na svijetu !
Volim i ja tebe .......

Ono što me spotaklo na promjenu naravi si ti, ono što je istjeralo svu hladnoću iz mog srca si opet bio ti ..

I znaš teško je proći pored našeg mosta, gdje smo krali kukuruze pa si se nervirao beskrajno jer se vatra nije mogla odmah zapaliti i onako sa upaljačima trčali onom livadom ...
Obećaj mi mejro, da me nikada nećeš ostaviti, da se sutra nećeš probuditi i samo reći da ne možeš više ?! OBEĆAJ MI
- Ma obećavam budalo, obećavam da te nikad neću ostaviti i da ću te voljeti još dugo dugo, obećaj i ti meni
OBEĆAVAM ! ( i onda zagrljaj jači od svega na svijetu)
Evo ppošlo je mjesec dana, a ja kao da i sad čujem zvono na vratima, došao si samo da mi kažeš izvini nakon "MRŠ"...
Otvaram prozor da vidim ko je, a ti dole stojiš i govoriš IZVINI,
a ja od dragosti i bijesa Oj kretena majko moja i naglo zatvorim prozor ...
Nisam ti rekla nikad, al' čitavo Božije vrijeme sam gledala kroz roletne hoćeš li otići, i zatim se nastavila spremati za fakultet .... cccc
Izlazim iz kuće i vidim te stojiš sa komšijom, pušiš cigaretu i čekaš me ...........
A ja prolazim pored tebe trčeći na bus i čujem tvoje korake kako idu za mnom ....
Zaustavljašš me ...............
Stani molim te, nemoj ići, stani da ti objasnim ....
............. i eto taj dan si sa mnom završio na predavanju ....
Rekla sam milion puta, obožavam to lice kad' se naljuti, oči tvoje kad' pozelene od zadovoljstva i od huje, uvijek si se tome čudio ....
Mislim da je onaj semafor bio prvi na kojem si stalno priželjkivao CRVENO svijetlo, čisto da ukrademo jedno drugom poljubac, pa i ako stanemo a u tom momentu smo ljuti jedno na drugo, opet se pogledamo, nismo dali pokvariti zbog huje ...

I onaj udarac po ruci kad' kreneš gristi nokte (al' si to volio da Bog mili sačuva :D)
Samo mi je žao što te ne isprska cijelog onda pored rijeke, iako si bježao ko đavo od krsta haha ...
Najsigurnije sam se osjećala kad' ti se onako "objesim" oko vrata dok' voziš, a ti prstima kroz kosu brzo prođeš ..( Najviše si je tako prljaoooo i ti to znaš vv' )
-Koje si ti biće Mejro ...
A kukuruzi i ona žena, koja bi nam uvijek mljela po pola h kako smo slatki, lijepi a samo da joj je pare u džep .. Ah Bože ...

U životu nisam još srela osobu koja brže jede... Ventilator ...
Al' kad' smo šetali i ono tvoje Stani da pljunem i otišao kod onog drveta, a ja nisam dobro ni skontala šta si rekao i isto izbezumljena ... Ti me pitaš šta mi je, reko, šta si ti rekao gdje ćeš?! Reko sam odo da pljunem što ?
- Oj HAHAHAHHAHAHAHA a ja mislila odo da prnem !
..... i onda oboje prasnuli u smijeh ko retardi ...
Definitivno nešto što ću pamtiti zadugo ...
A i ono kad' si mi ko grickao uho i u tom je moja naušnica završila u tvojim ustima, pa kad' si mislio da si mi odgrizao uho hahahahaha
UHOO MEJRO, UHOOO .....
  ..........

Razlog :" Ne ide nam" je dovoljan bio, valjda ... da se sve to završi ...

Nismo dočekali ni da nosiš našeg zamišljenog sina na ramenima :D A ja našu Lamiju da vodim za ručicu, a ona da bježi tebi pod noge i ono čupaaaa te, da ne ideš na stražu, da nas ne ostavljaš ..
Ahh znaš mene i moje razvijanje filmova u glavi, al' eto sve je to moglo biti da smo samo znali, eh da smo ...
Pa moja pisma i ono pričanje na telefon dok' ne zaspimo oboje ...
Diši Mejro molim te, da te čujem ...
-" Pa dišeeeeeem " ...
i onda si me čovječe jednostavno navikao da dišem onoliko koliko bi bilo dovoljno da te uspava ...
Ne mogu da vjerujem da ću ostaviti djevojku radi hrkanja
-"
A dajjj ne hrčem valja tol'ko ..."
Al' džaba ja opet ne mogu zaspati ako tebe ne čujem da hrčeš, Mejro ...
- "
Ma mrš tamo :("
Tugy, volim te najviše na dunjaluku ...
- Znaš da i ja tebe volim mutavi stvore ....

I onda svako Božije jutro 10 mjsc moj te glas budio ujutru na posao, a ti naravno mangup nastaviš pa žuriš ko blesav ....
Stigao sam na postrojavanje u zadnji čas ...
Ta rečenica se dugo, dugo vukla hahah

.......

Ali na kraju svega toga dođu riječi: "Ne volim te više", na kraju svega toga usudi se neko iz tvog razgovora da izvuče, da sam ustvari bila samo utjeha zbog neke prošle ljubavi ...
Tim rečenicama se kako kažu "Ubije svaka nada u čovjeku" i fakat krene dalje ...

Sve je od Boga pa i to ...



Stariji postovi




<$MTEntryBody$>




















Navigations ->
Once upon a time, when i was young, i used to believe in everlasting true love. Until when i was a teenager and when you came to me.





DOBRODOŠLI NA MOJ BLOG :* Me[R]iMa !