Na putu do …

Kada je spustila pogled prema oštrici, koja je u njoj probudila dozu još većeg sjećanja i bola, zaputila se prema najdražem kutku i vraćala film, vraćala, vraćala …

Sjedili su pred velikim starim mostom, izgovarajući obećanja, gledali u mjesec koji ih obasjava i ukrali dodir usana jedno drugom ..Uz jačinu njegovog zagrljaja je dobila istu količinu ljubavi, jaki stisak ruke koji joj nikad nije dao otići, smirivajući je kad’ je bijes savlada, boreći se da ostane tu, da ostane njegova obećana djevojčica …

Probudi se, hajde, probudi se… Odmahivala je rukom kao da tjera sve ono što je čeka u budućnosti, odmahivala je snažnom strujom bola, kojom je stvarala još veću monotoniju u njenom malom kutku …Zatim ponovo …zaklopi oči …

Molim te obećaj mi, da ćeš me uvijek voljeti ovom snagom i još više ?!
– Budalo, ne trebam ti obećavati to … Znaš da će biti tako..
Ali, reci mi to, treba mi to …
-Dobro, obećavam da ću zauvijek biti tu, da te nikad neću ostaviti i da ću te voljeti još više nego sad…

"OBRIŠI MI SUZE, ti prokleti, bijedni nespokoju!", nek’ ti ona to ne govori, znaš da to mora sama..
Njen um mora da proradi, da shvati, da ipak riječi nikad nisu bila djela i da prestane da voli pogrešnoga..

O čemu razmišljaš ?
– O tome koliko ne mogu bez tebe, ne mogu jutro da počnem bez tvog glasa, ne mogu da podnesem dan koji mi te krade i noć koja te u snove sakrije …

Izbacila je to iz sebe, kao sav onaj crni ponor koji je mučio, satima, danima, mjesecima.. Spustila je nož, a odsjaj oštrice premjesti se na drugi kraj sobe ..
Shvativši da sjećanjima ne smije ubijati sebe, zbog pogrešne ljubavi, koja je izmakla svakoj borbi, praveći se i stavljajući joj u glavu samo načine kako da nastavi dalje bez ijednog "Volim te" za kraj …

Kraj.

Obrisala je suze i pogledala u ogromno prostranstvo iznad sebe, shvatajući dok’ god može predivno nebo da gleda, može i predivan život da živi …

Mejraaaa Written by:

One Comment

Komentariši