Rijekom života, tuđim sjenama i lošim ogledalima ljudi …

Dovoljno dalek odsjaj Sunca da pogodi i onu najmračniju stranu naše rijeke.Tiho li protiče svaka dubina spokoja, kroz valove naše mladosti. Sanjaš li još o nama, sanjaš li o spoju sudbine, kao što se spajaju Sunce i topli val, koji nosi trunje života i smrti ..

Borba je to zar ne, kada vidiš i onu malu travčicu u dubinama ove podmukle rijeke, kako želi da dopre van, da izađe iz vodenog kaveza i da je bar jednom pomiluje ljetna bura..
Odsjaju mog života, gledam te već par trenutaka, da sam pomislila čak i o tvojoj smrti .. Šta bi tek’ onda bilo, da čovjeka ne prati njegova sjena, da kada poželi stati pred ogledalo a u njemu nema ništa …
nema željenog lica, ne vidi već izgrađenu osobu, već samo jednu pojavu, koja je tu ispred njega i čarobnim sjenilom boji njegovu ličnost …

Eh kad’ bi svi bili u bojama, kad’ bih ja bila …
A do tada odsjaju moj, gledaću i dalje crno-bijelu sliku kad’ stanem ispred tebe i pitaću se :"GDJE SU MOJE BOJE NESTALE ?!"

merimacorleone Written by:

Be First to Comment

Komentariši