Poruka u boci

Čujem tvoj glas noću, kada vjetar pokušava prodrijeti kroz prozore. Čujem te, zoveš me da ti pružim ruku, da se utopim u tvoj zagrljaj vječno, dok valovi nose nebeske stihije. Ne mogu da doprem do tvog glasa, do mjesta gdje si se posljednji put nasmijao glasno i gdje si ostavio svoj zadnji dah nebu. Ne želim da se sjetim ikad više tog plavetnila, tih nakupljenih Božijih suza.Ljubomorna sam na svaki dodir okeana koji te sad ima samo za sebe, ljubomorna sam na Sunce koje je zadnje dodirnulo tvoje lice toplinom.

Skupljam snagu, da opet prođem po tragovima naših koraka na pijesku, skupljam snagu da izdržim kada stanem na isto mjesto gdje si mi kosu umrljao u pijesak i time me natjerao da budem sa tobom u tom prokletom plavetnilu. Otišao si, plivao si, sve dalje i dalje. Gledala sam za tobom i to je bio prvi put da sam vidjela na očima čovjeka kojeg volim, da ga gubim i da ga nikad više neću moći vratiti.

Sjedim i dalje na već ohlađenom pijesku, noć je davno pala. Mjesec mi obasjava list papira, zadnju nadu koja se utapa u mojim suzama.

Pišem ti najtežim pokretima ikad, a te pakosnice ne prestaju liti sa mog lica. Šta napisati čovjeku kojeg voliš više od svijeta, šta napisati a ne proklinjati sve oko sebe što vidiš.

„ Molim te, dođi mi u san samo da ti lice pomilujem. Volim te zauvijek!“

Presavijam mokar papir od unutrašnjeg okeana boli. Poljubim prste i naslonim ih na flašu. Želim da taj poljubac bude vodilja do tebe. Čujem zadnji pljusak flaše u nemirnim valovima. Brišem zadnju suzu i sklapam oči, tu na istom mjestu gdje smo zadnje korake napravili zajedno. Čekaću te vječno, u svakom snu i mrziću te jake talase, koji su te odveli daleko od nas samih …