Trag od mene …

Uvijek sam mrzila taj dio sebe, upravo ovaj što voli da piše.
Mrzila sam jer me pokreće tuga i ona je jedina koja mi daje inspiraciju da prospem svoju dušu u javnost. Nije meni to problem, jer uvijek plačem dok pišem, pa istovremeno sve to istresam kroz suze dok prsti sami lete po tastaturi. Ja sam znala da volim, znala sam da patim i predugo je trajalo za jednu mladost. Pa shvatim da mrzim, da mrzim ove tekstove, mrzim svoj blog i sve što me veže za njega. Prezirem svako napisano slovo jer mi je svaki put kap iz oka natjeralo.
Ni oči mi više ne sijaju, ne smijem se više, sad je samo prokletstvo u meni koje me moli da pokušam ponovo voljeti. Kako da ruža bez života vrati ponovo svoju boju. Koliko god je Sunce obasjavalo, koliko god vode popila, ona je na istom mjestu sa istim korijenom.
-A da korijen iščupaš ?
To je njezina mašta koju je imala, dok je očekivala prve zrake Sunca da je objasjaju, to je njezina duša koja je sanjala ljubav, to je jedino što ima sad.
Otkineš li joj korijen, svakako nema više ništa izgubiti.
Pusti je, samo je pusti …
Ne diraj joj mir, pusti da joj duša počiva zajedno sa njenom maštom, pusti je da umre tako.
Ako te nekad bude interesovalo šta se desilo sa njom, priđi, pomiriši i pomiluj je, da osjetiš i vidiš kako se umire od ljubavi.
Ta rana nikad ne zaraste, kao ni ruža kad uvene …

Mejraaaa Written by:

Be First to Comment

Komentariši