Volim te vječno …

Neko bi rekao da je to stol u kafiću, koji iz dana u dan mijenja poglede, toplinu nečijeg tijela, pepeo cigarete i popijeno piće …Ti ne znaš da je na tom istom stolu nekad i suza pronašla svoj dom iz mog oka, iz njegovog oka, tražeći spas za jednu ljubav, tražeći dom u skovanoj dasci i upijajući iz dana u dan našu požudu. Ti ne znaš da je taj stol bio naš, ustvari.Tu je prvi put “kliknulo”, zatreperilo i tu su prvi put leptirići širili zjenice u našim očima. Zapisano je ime naše i datum susreta na šećeru …Pisana je ljubav uz staru exyu muziku, dok su nam se prsti prvi put dodirivali, a u meni je gorilo…Prošlo je, prošle su mnoge jeseni i proći će ih još puno, ali zauvijek ću pamtiti onaj stol u kutku, izgreban od tuđih žudnji i laktova, brojnih šoljica i upaljača a ti … blijediš iako nas vidim u prolazu da sjedimo kao nekad, osmijesi na našim licima, mirišeš mi pramen kose a ja se stidno izmičem ….Blijedi i dio, gdje me ljubiš u kut usana prvi put, leptiri lagano gube snagu u krilima iako u stvarnosti žive jedan dan, ja sam htjela u našoj stvarnosti da žive vječno …A sad, već odavno si sretan negdje tamo daleko …I neka si, oduvijek sam to željela cijelom dušom svojom, samo molim te kao Boga, čuvaj krila svog leptira, znaš i sam koliko su krhki …