Shvati me …

Suza u oku kao potrošni materijal, kao nešto jednokratno a previše toga nosi na ramenima. Svaka joj melodija mijenja oblik, brzinu i mjesto gdje se pojavljuje. Toliko neispričanih priča, šutljivog bola koji za sobom nosi nemoguće jecaje i viku u jastuk. Zar ljubav prema životu može tako da boli?
Zar ja kao čovjek ne zaslužujem sreću, zar nije Božija greška što je rijetkost reći: “Sretna sam”.
Proživljavaš, dišeš, jer eto, moraš biti zahvalan što si baš ti dobio čast živjeti na ovom mjestu, a žudiš za nekim boljim svjetom, bez laži, lažnih ljubavi, lažnih prijatelja, pokvarenih umova i ljudi koji ti cijede i ono malo pozitivne energije koja bi trebala da se regeneriše, nekim sretnim momentima.
Momenti nisu jednokratni zar ne? A zašto onda sreća traje kao jedan osmijeh, kao jedna suza radosnica, kao jedan zagrljaj?
Grli me svaki dan, ljubi me u čelo i pitaj me, molim te, kako sam, jesam li dobro i da li mi treba nešto. Rijetko kome trebaju skupi pokloni, koliko pažnja, koliko pravi trenutak razumijevanja onog što sluša da dolazi iz mojih usta. Shvatila sam da su riječi spore, kao i život za onoga ko ga ne želi živjeti.
Ne daj da suze budu jednokratne, jer tvoja je bol hronična i sve dok ih ne skupiš u jedno, nećeš znati šta je razlog izbijanja tih nesretnica u oku. Živi za momente jer oni zaista mogu trajati vječno, napravi ih nekom jer će sve prestati biti jednokratno. Ne želim da gledaš nekoga, ako ga ne vidiš, ne možeš čuti i da sav utrneš od truda, nećeš znati, pa nemoj ni pokušavati.
Srce se rađa povrijeđeno uz prvi plač djeteta, jer je došlo iz najljepšeg mjesta na ovo zlo iskušenje. Zato, molim te prestani me kidati jer pogoršavaš priču na ovim obrazima, a lice pamti sve, kao i jednokratna suza.

Shvati me …