Dodir

Kad u tišini duša jeca, tražeći milost njegovog dodira da je digne iz ponora gdje je dodiruju neki stranci koji je nikad neće ni vidjeti. Znaju li ko je ona ili su zaljubljeni u njen lik, znaju li za noćni plač pretežak i decibelima koje guši, odzvanjajući.

“Vidimo se nekad”, kažeš, kao da je to neka magična riječ koja zaustavlja moje vrijeme i ostavlja me u čekanju. A da li ću dočekati dodir ponovnog susreta ili si me ostavio da vječno trunem sa neznancima koji mi samo oduzimaju dah, ali dušu ni da taknu. Da li da te čekam i da li će me ova tama zarobiti prije nego dođe vrijeme tvog povratka.
Ja sam davno svojoj boli dala ime, davno sam je pretvorila u kišu jer sam s tobom naučila da živim u suzama. Ne poznajem paravan sreće, jer se za mene nikad nije otvorio. Valjda si tako htio, a ja šuteći pristala.

I tako, tonem ….
Ronim u kišama …
Žudeći za tvojim toplim dodirom i onim našim “Sve će biti u redu” …
Ova 4 zida znaju najbolje, jastuk smočen tvojim imenom i ugušena duša … Vidim je, kako sve dublje i dublje tone, ali mi tuđe ruke ne daju da doprem do nje … A znaš ti to već, znaš, zato i jesi otišao, da se ja nikad ne vratim …

Ni tebi, ni drugome!